O autoru

Ljiljana Slijepčević, 1996

Govor povodom otvaranja izložbe Miodraga Rogića

Kad god razmišljam, pišem ili razgovaram o Miodragu Rogiću, uvek mi se nameće pitanje određene profesionalne odgovornosti, naravno pre svega moje, a potom i ostalih kolega - uglednijih od mene, kritičara i teoretičara, u smislu da nije ni dovoljno ni na pravi način elaboriran Rogićev doprinos našoj modernoj umetnosti.

Ovom konstatacijom samo se prividno javlja određena kontradiktornost. Naime, činjenica je da je Miodrag Rogić svojim stvaralaštvom već više decenija veoma prisutan, poznat i cenjen. Ali, on je (čini mi se pre svega svojom voljom i stavom) ostao na izvesnoj distanci od onih promotivnih manifestacija koje grade medijsku popularnost i skreću pažnju šire javnosti.

Razlog tome nalazim u principijelnim stavovima koje je izgradio i njegovoj urodjenoj gospostvenosti koja ne odgovara ustaljenim metodama savremene popularizacije umetnika i umetnosti. S toga, ova izložba i nagrada koja joj prethodi, predstavlja samo obavezu više da se u našoj kritici i teoriji detaljno izuči i na taj način osvetli osobenost, značaj i dometi celokupnog Rogićevog opusa - slikarskog i grafičkog.

Povodom III bijenala grafike Beograd '94, Komisija za dodelu Nagrade za životni doprinos umetničke grafike jednoglasno je donela odluku da se ova nagrada dodeli Miodragu Rogiću.

Grafički opus Miodraga Rogića je sastavni deo njegovog ukupnog umetničkog traganja. To je deo upornog i doslednog rada na realizaciji strogo postavljenog umetničkog (i etičkog) zadatka da ogoli i demistifikuje predmete, prirodu i samu umetnost, da bi došao do njihovih čistih likovnih suština.

Rogić je osoben po emancipovanosti svoje umetnosti od onih normi u kojima je uvek prisutna veća ili manja doza fetišizma umetničkog čina; osoben je po tematskoj i plastičkoj konstituciji svojih dela - potpuno lišenih narativnosti.

Za razliku od većine umetnika Beogradskog grafičkog kruga koji medij smatraju imanentnim za svoj izraz, a "trag sopstvene ruke" na ploči osnovnim faktorom poetskog iskaza, on je težio "depersonalizaciji" sopstvene umetnosti: iako nose sasvim određenu i osobenu znakovnost po kojoj su prepoznatljiva, Rogićeva grafička dela ne nose "obeležje" njegove intimnosti. On mašini prepušta postupak umnožavanja u crtežu sprovedenih likovnih ideja. Ovakav jasan i otvoren odnos prema mediju grafike kao savremenom tehničkom sredstvu ostaće u manjini, kao stav, među beogradskim grafičarima.

Već na samom početku svog umetničkog rada Rogić se oslobodio naglašene tematske ekspresije, zadržavajući ekspresivnost samih likovnih činilaca u skicuoznim motivima običnih stvari i prizora. Postupak je dalje pojednostavljivao, svodeći "temu" na najosnovnije plastičke činioce - do asketizma u kome su linija i ploha izvukli "dušu" figura i predmeta. Tokom proteklih nekoliko decenija, dosledno i uporno negovao je takav umetnički program težeći idealnoj čistoti umetničkog čina i dela.

Oslobođeno svakog utilitarizma, ideološkog angažmana i mimetričke pomodnosti, Rogićeva umetnost je bila i ostala umetnički aktuelna, što u našem vremenu stalnih i brzih promena nije česta pojava.

Miodrag Rogić je godinama, paralelno sa svojim umetničkim radom, obavljao i pedagoški - vezan isključivo za oblast grafike. Strogost, doslednost i upornost karakterišu i pedagoški rad. Visoka likovna kultura koju su, sistemom njegovog rada, sticale generacije mladih umetnika, manifestovala se u oslobođenosti njihovih kreativnih energija u delima koja takođe karakteriše izrazita individualnost. S toga, Miodrag Rogić je sa svojim umetničkim delima ostao usamljena pojava ali je njegov pedagoški uticaj izuzetan za razvoj mnogih mladih umetnika - grafičara.

U toku rada Komisije za dodelu ove značajne nagrade, svi članovi Komisije su, govoreći o Miodragu Rogiću i njegovoj umetnosti, upotrebljavali termin radikalan, s obzirom da ta kvalifikacija sadrži mnoge umetnikove osobenosti. Ova reč znači : korenik, ukorenjen, potpun, temeljit, osnovan, iz osnova, prvobitan, urođen, koji je od prirode, prirodan.

Imprimatur: Boško Stepanović, 30. jul 2012

Štampa bez prese: digitalna grafika Miodraga Rogića

Miodraga Rogića je teško svrstavati po nekom stilskom kriterijumu jer mu delo nije nastajalo pod priticima trendova, promenljivih moda i ukusa ili diktatima kritike. Za njega je likovnost oduvek bila primarna, tako da je neiscrpna odanost suštini donekle umanjila značaj novotarija i trendova. Zbog toga ga je kritika ponekad videla kao saputnika i umetnika na margini iako ta ocena nije na mestu, jer je dobitinik svih nacionalnih prestižnih nagrada iz oblasti likovne kulture kakvima retko koji umetnik može da se istakne u zemlji. Zabluda naše kritike ponekad se krije u činjenici da se za kulturnu vrednost proglašava sve ono što odgovara neokolonijalnom mentalitetu umetnosti koji više sledi nego što stvara istoriju umetnosti. Zar se tako ne oglušujemo o obeležja lokalnih vrednosti koji ne duguju ništa ili vrlo malo globalnim kritičkim paradigmama i tekućim praksama?

Istoričar umetnosti Miodrag B. Protić primećuje da je "Dragan Rogić opsednut 'čovekom bez identiteta', čovekom – funkcijom, koji je kuvar, šofer, džokej, čovekom sa čašom, telefonom, trubom – težeći jednom anonimnom strip - rukopisu, kultivisanom u grafičkom i kolorističkom smislu". Iako ova jezgrovita i lucidno sročena misao ima donekle smisla kao definicija, Rogićeva likovna poetika nije u funkciji teme već u funkciji likovnog jezika i njegovih izražajnih mogućnosti . Rogićeva ideja slike nije ideja metafore ili simbola već je to lična vokacija za oblikom i njegovim vizuelnim manifestacijama. Njegove teme poreklom su iz građanskog slikarstva (mrtva priroda, akt, portret, žanr scene) kroz koje se prikazuju prirodni i društveni simboli savremenog sveta u najopštijem, ideološki neutralnom smislu. Iako na prvi pogled trivijalan u izboru svojih tema, on time samo želi da jasnije odredi svrhu slikarstva odvajajući je od literarno - narativnih i ilustrativnih ambicija. Slika tako nije seizmograf emotivnog trenutka, socijalna, politička ili psihološka poruka, već samo vid vizuelno optičkih komunikacija koja crpi energiju u svojim sastavnim elementima. Po tome je Rogić tvrdokorni modernista koji na tim principima istrajava ceo svoj život.

Kada se jednim pogledom obuhvati ceo Rogićev rad, vidimo da je po senzibilitetu bliži grafici nego slikarstvu. U grafičkim kompozicijama boja je samo kultivisani dodatak grafičkoj površini u svom osnovnom, elementarno hromatskom vidu . Rogić je bio i ostao jedan od najistaknutijih aktera beogradskog grafičkog kruga koji je dao značajan kulturni doprinos posleratnom preporodu grafike, od pedesetih naovamo. Ogledao se sa velikim uspehom u svim grafičkim disciplinama i ta svoja iskustva nije delio samo sa publikom nego ih je i prenosio kao profesor grafike mlađim generacijama na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Iako će uskoro zaći u osamdesete, Rogić je aktivan stvaralac ne samo po broju minulih izložbi nego i sezonama redovno ispunjenim radom koji upravo teče u znaku grafike. Već gotovo jednu deceniju on se okrenuo digitalnoj štampi, jednoj tehnici koja je relativizovala tradicionalni grafički postupak isključenjem matrice i prese iz procesa rada.

Ova grafika koja nastaje "bez otiska i bez pritiska", virtuelno na desktopu putem kompjuterskog programa, izaziva ponekad u izvesnom delu stručne javnosti izvesne nedoumice u pogledu pitanja stabilnosti tradicionalne prakse i ideje grafičkog medija jer poništava fizičko manuelnu komponentu u smislu obrade matrice i štampanja na presi. Lično mislim da se radi o nepotrebnoj nedoumici jer ideja grafike leži u principu umnožavanja autorskog koncepta i estetskih odluka bez obzira na tehniku koja je istorijski gledano uvek pratila savremenu tehnologiju materijala i industrije (hemija, elektronika). Setimo se samo litografije kao revolucionarnog primera ravne štampe koja je u svom začetku u delu evropske javnosti dočekivana sa odbojnošću jer je izgledalo da više liči na neku od negrafičkih likovnih praksi. Oduvek je jednim svojim delom istorijskog razvoja grafika težila pojednostavljenom procesu umnožavanja i distribucije i to je svakako jedno od njenih najdinamičnijih obeležja.

Drugo je pitanje šta podrazumevaju mehanizmi savremene produkcije koja sve više liči na "bućkuriše" vizuelnih jezika i praksi. Ono što sistematski obeležava savremenu umetničku proizvodnju jesu miks mediji i uopšte novi sistemi medija konkurentno povezani sa aspektima tehnološkog razvoja telekomunikacija, mas medija i digitalne kulture, čiji je cilj da uspostavi nove kulturne forme društvenog aktivizma i kritiku postojeće političke kontrole i autoriteta. S tim korpusom ideja Rogićeva digitalna štampa nema nikakvih dodira jer se u njenoj žiži ne nalazi tehnološki aspekt medija – prisutan samo kao nus pojava likovne prakse same po sebi. Moć vizuelizacije, naprotiv, tu počiva na primarnosti elementarno izraženog likovnog jezika, bez naknadnih dorada i softverskih manipulacija. Važno je očuvati izvornost likovnog impulsa kao najznakovitijeg sloja grafičkog rada. U digitalnoj grafici Rogić ništa ni manje ni više ne saopštava od onoga što čini u drugim likovnim disciplinama. Uvek je reč o jednom izgrađenom kanonu i konvencijama to jest "utvrđenom sistemu" prikazivanja, kako je to primetila likovna kritičarka Ljiljana Slijepčević koja je svestrano i analitično obradila Rogićev formalni rečnik.

Važno je reći da je Rogić vrlo rano pronašao svoj likovni izraz. Ako je išta strano bilo njegovom analitičkom likovnom pristupu tvrdokornom skoro kao ikonopis, jesu nagle promene i faze koje su se događale tiho - ali uvek neophodno. Kad zanemarimo tematski sadržaj, Rogićevu viziju, geometrijski jasnu i jednostavnu, čine osnovne crte likovnog jezika – linija, boja, svetlo i senka u njihovom najelementarnijem grafičkom i hromatskom odnosu. A to su upravo sredstva na kojima je baziran i grafički softver - program, koji potvrđuje i osnovna izražajna pravila likovnog komponovanja.

Iznenađuje ponekad lakoća kojom umetnik ponire u vlastito likovno iskustvo pa ipak jedno je sigurno – Rogićeva slika daleko je od bilo kakvog šablona. Ovaj utvrđeni sistem koji obuhvata beskonačan niz varijacija likovnih elemenata, otkriva više paradoks nego šablon. Paradoks proističe iz minimalističkih sredstava kojim se model prikazuje na jedan način blizak akademsko klasičnim idealima. U tom procesu preobražaja model ništa ne gubi od svoje interpretativne veličine. Što je kod klasičnog slikara pomna i pažljiva mimetička studija motiva (figure ili draperije na primer), kod Rogića je ekonomično ali krajnje inventivno i sa ništa manje pažnje i doživljaja nego kod klasičnog majstora, rešeno sa nekoliko osnovnih tonova i crta, svetlim i osenčenim površinama u nekonvencionalno živahnom nizu i rasporedu elemenata. Rogićev paradoks primorava nas da minimalizam prihvatimo na neprihvatljiv način, ne kao pobunu i vizuelni radikalizam već kao "klasičan" princip reda, mira i ravnoteže.

Lično mislim da Rogićeve digitalne grafike najbliže od svih likovnih disciplina odgovaraju idealima njegovih estetskih zamisli, mentalitetu i procesu rada jer se do rezultata dolazi onako kako mu najviše odgovara po senzibilitetu – ekonomično, brzo i efikasno. To bi trebalo imati na umu kada se digitalna štampa poredi sa svime što je do sad uradio. Jer, ako izradu digitalne grafike, da time još jednom zaključimo, shvatimo algoritamski – kao opis za rešavanje nekog problema – onda ona predstavlja pun pogodak u Rogićevom celokupnom umetničkom radu.